
U mnogim umetničkim delima kroz dugu istoriju, u operama, romanima, filmovima, bajkama, pesmama, veoma je često, dirljivo i srceparajuće obrađivana tema ljubavi između dvoje ljudi koji ne pripadaju istom klasnom staležu. Princ se zaljubljuje u siroticu ili princeza u sirotana, ali njihova ljubav pobeđuje sve prepreke i osuđujuće poglede okoline i ipak uspeju da potom dugo i srećno žive do kraja života u velikoj slozi. Takođe je čest slučaj i da se ispostavi da je ta sirotica zapravo princeza naterana samo da radi teške poslove i obrnuto. Kako god se okrene, ispostavlja se da je zavoleti nekog ko nije iz sličnog klasnog i materijalnog miljea ravno čudu o kome vredi pisati, jer tako nešto prosto ne biva i ne dešava se. Vekovima su brakovi bili ugovarani po dogovoru roditelja, kako bi se rejting, status i porodično bogatstvo umnožavalo, a ne rasipalo, miraz je bio jedan od najbitnijih faktora, a nasledstvo, ime i imanje mladoženje ključna stavka. I čini se da je ljubav bila usko povezana sa finansijama i poreklom. Danas je društvo slobodnije i same sebi biramo partnere, ako ne računamo našeg unutrašnjeg Roditelja i implementirane imperative tokom vaspitanja. Industrijalizacijom i radničkim pokretom svi smo se nekako izravnali, tako da nam aristokratsko poreklo ne znači više ništa bez keša u rukama koji valja zaraditi. Međutim, nakon pada komunizma, nastupio je kapitalizam sa novim klasnim razlikama, jer se mesečne zarade rastežu od 200 do 5000 evra, pa samim tim i čitav stil života i spektar stvari koje radimo i posedujemo postaje drastično drugačiji.
Hajde da vidimo kroz primere Pragmatične Realistkinje i Romantične Zaljubljenice šta se dešava kada materijalni faktor precenimo, a šta se dešava kada ga potcenimo i koliko on zapravo utiče i uslovljava tu fluidnu, nematerijalnu, tajanstvenu, veličanstvenu dimenziju zvanu - ljubav.

Kolumnu piše: Ema Cvetković