
Davno, davno, u nekom prošlom životu i prolazu na Zelenjaku, jednog jutra što je na sebi vuklo umornu mene sa šminkom neprospavane noći, kratak susret koliko i treptaj, ostavio me je sanjivu i zbunjenu. I kad je već sve bilo završeno, dok sam na ramenima jos osećala stisak iznenađenja, jedino što sam od sve te zbrke uspela da uhvatim bio je osmeh što me vidi, ljudi koji se guraju, ulični svirač koji nas nadglasava i jedno "budi vesela".