Da smo mašine i aparati, komotno bi mogli nakon kakvog raskida ili razvoda da kliknemo 'delete' na sva osećanja povređenosti, na sve ostatke ljubavi koja pluta po nama, na svu gorčinu i ljutnju koju osećamo, na svu tugu, žal i lepa sećanja, pa da već od sutra nastavimo da budemo deo iste ekipe kao ortaci, drugari, prijatelji, smejući se, čavrljajući i razmenjujući iskustva, jer u toj vrsti relacija neće dolaziti do problema do kojih smo dolazili u vezi. Međutim, nismo ni mašine, ni aparati. Zato su prijateljstva nakon ljubavi retka pojava. Šta nas to tačno sprečava da ostanemo prijatelji sa bivšima? Po nekoj logici, proveli smo divne dane, mesece ili godine deleći sve, u velikoj bliskosti, otvoreni i znani jedno drugom do najvećih dubina i baš zato, ako iko zaslužuje da ostane u našem životu, to bi trebalo da budu oni.
Ali se neretko ipak dešava da se međusobno blokiramo, prekidamo sve kontakte, menjamo društva, mesta izlazaka i ulicu kojom hodamo, samo da se ne sretnemo. Zašto?
Kolumnu piše: Ema Cvetković