
Razmišljam o tome kako smo naučeni da čekamo velike stvari. Čini mi se da ljudi daju sebi za pravo da iskažu emocije samo kada se desi nešto veliko, onda se zatiču, vesele ili rasplaču. Čula sam na desetine ljudi koji se pitaju zašto se baš njima dogodila određena stvar, kao da je ona pala sa neba, kao da nije posledica načina života koji vode i na koji su navikli. Sa druge strane, čujem i mnogo pozitivnih vesti kroz koje se provlači sumnja u sebe, u svoje kvalitete, poput '' Ne mogu da verujem da sam unapređena! ,, . Opet, kao da se za to unapređenje nisu trudili mesecima, godinama... i tako osluškujući okolinu shvatam koliko kao narod sabotiramo sami sebe.
Proces je uvek isti, samo se različite grupe ljudi okupljaju i čude nekoj novoj '' velikoj stvari ,, .
Kolumnu piše: Minja Miljuš