Svaka ta naša urođena ili stečena fizička mana, dobija više naše pažnje u toku dana nego delovi tela kojima smo zadovoljni. Uvek proveravamo da li šiške prekrivaju naše veliko čelo, da li salo „kipi“ iz pantalona ili suknje, da li grudi „beže“ iz bluze, da li je haljina dobre dužine, da sakrije „o“ ili „x“ noge ili onu upornu proširenu venu. Toliko vremena u toku dana potrošimo na te nedostatke, a najradije bismo da ih nema i da se o njima uopšte ne priča. Mislimo da naše mane umarširaju u prostoriju i pre nas, okarakterišu nas i oboje kod ljudi, po sopstvenom, pogubnom, šablonu. Pitanje je da li je zaista tako? Vide li nas ljudi onako kako mi sebe vidimo u ogledalu?
Kolumnu piše: Jelena Radić