Sediš prekoputa mene, smeješ se onako kako volim, i pričaš o planovima za vikend. Gledam te i mislim kako je sve ovo lepo, novo, uzbudljivo. Ali dok ti nabrajaš gde bismo mogli da odemo, u mojoj glavi se vrti tihi film svega što sam prećutala. Nisu to laži, ne. Samo… stvari koje sam zadržala za sebe. Za sada.
Ne želim da te uplašim svojim prtljagom
Možda je najteže prećutati sve te rane i ožiljke koje nosim iz prethodnih odnosa. Svaku sitnicu koja me je bolela, svako razočaranje koje mi se urezalo pod kožu. Ne želim da pomisliš da sam slomljena, previše oprezna, ili da ćeš morati da lečiš tuđe rane. Želim da me vidiš kao osobu koja sam sada, punu nade i želje za nečim lepim, a ne kao zbir svojih prošlih neuspeha. Zato ćutim o tome kako me je bivši izdao, o tome kako sam plakala noćima, o tome koliko me je bolelo kada sam shvatila da me neko ne voli onako kako zaslužujem.
Moji strahovi su moji, još uvek
Ćutim i o strahovima. O strahu da ćeš otići kao i svi pre tebe. O strahu da ću se ponovo predati, pa ponovo biti povređena. O strahu da ću ti pokazati svoje najranjivije delove, a ti ćeš pobeći. Ponekad, dok te gledam, uhvatim sebe kako razmišljam da li si ti drugačiji, da li si ti "onaj pravi". I onda se uplašim, jer previše želim da budeš, a znam da prevelika očekivanja mogu da bole. Ne želim da te opteretim ovim teretom, pa ti pričam o vedrim temama, o snovima koji su se ostvarili, o sitnicama koje me čine srećnom.
Moje male, čudne navike
Nisi čuo ni priču o tome da volim da jedem kokice sa kašikom. Ili da mi je potrebna apsolutna tišina da bih zaspala, čak i tvoje disanje ume da mi smeta kad sam preumorna. Nisam ti rekla da ponekad, kad sam nervozna, grickam nokat, iako sam to godinama pokušavala da prekinem. To su male, nevažne stvari, ali nekako mi se čine previše lične da bih ih tek tako podelila u ranoj fazi. Kao da želim da se prvo uverim da smo "pravi" pre nego što ti pokažem sve moje mane i ekscentričnosti.
Planovi za budućnost su u mojoj glavi, ne na stolu
Još ti nisam rekla ni gde se vidim za pet godina, jer se bojim da se naši putevi možda neće poklopiti. Ćutim o tome da želim decu jednog dana, i to prilično uskoro. Ćutim o tome kako sanjam o maloj kućici sa baštom, daleko od gradske vreve. Nisu to tajne koje sakrivam, već samo stvari koje još uvek formiram u svojoj glavi, pre nego što ih izgovorim naglas i tako im dam neku vrstu "zvaničnosti" koja možda još nije spremna za objavu.
Znam da je veza dvosmerna ulica i da je iskrenost ključ. I veruj mi, želim da budem potpuno otvorena sa tobom. Ali nekako, u ovoj fazi, čini mi se da je mudrije da neke stvari sačekaju. Da sačekaju poverenje koje se gradi ciglu po ciglu. Da sačekaju momenat kada ćeš ti, nadam se, želeti da čuješ sve, i kada ćeš me razumeti.
Do tada, uživajmo u ovom lepom, novom početku. A ja ću nastaviti da ti pričam o filmovima, o kafi koju volim, o svemu što je lako i svetlo. I polako, korak po korak, otvaraću ti vrata u moj svet. Onaj svet koji, za sada, čuva sve ove prećutane reči.
NAJPOPULARNIJI Komentari