
Neki ljudi praznike pamte po fotografijama. Radmila i Arijana pamte ih po mirisima. Odrasle su u srpskim kućama u Kanadi, u kojima se praznici od decembra do januara nisu najavljivali kalendarom, nego kuhinjom: pita sa jabukama hladi se na prozoru, česnica čeka Božić, u vitrini stoji flaša viljamovke koja se ne dira, a jelka unesena u sobu za jedno popodne promeni vazduh u celom stanu. Tada im to nije delovalo kao nešto posebno. Tako je jednostavno izgledao dom.
Tek kasnije su shvatile da su ti mirisi neka vrsta porodične arhive, samo što se ne čuva u albumu nego u nosu. Zato su u Dolovu kod Pančeva otvorile malu radionicu Dunavski Plamen i počele da ih pretaču u sveće. Ručno, jednu po jednu, od sojinog voska. I usput došle do zaključka koji vredi preneti svakome ko pred praznike traži poklon: sveća nije ukras. Sveća je mali ritual koji neko upali za vas.
Kad padne mrak u pola pet
Decembar i januar imaju nezgodnu naviku da ugase dan pre nego što stignete da ga iskoristite. Osnivačice Dunavskog Plamena predlažu časnu predaju. Kad se smrači, ugasite veliko svetlo, upalite jednu sveću i proglasite veče zvanično otvorenim. Za taj trenutak one biraju Pitu sa jabukama: jabuke, cimet i zlatnu koricu čiji se miris širi kroz celu kuću. U njihovim porodicama važilo je pravilo da se pita sačeka da se ohladi. Za sve te godine, kažu, nije zabeležen nijedan slučaj da je neko zaista sačekao. Sveća je u tom smislu pravednija. Može odmah.

Lampice, stolica i zvezda
Svaka kuća ima svoju prazničnu predstavu u tri čina. U prvom, kutije silaze sa ormara. U drugom se ispostavi da su se lampice tokom godine, potpuno same i bez ičije pomoći, svezale u čvor koji bi zbunio i mornare. U trećem se neko penje na stolicu da namesti zvezdu, a svi ostali daju savete odozdo. Sveća Okićena jelka nastala je baš za to veče: jela, borova smola, malo pomorandže i cimeta. Upalite je dok kitite i desiće se nešto lepo. Čak i čvor na lampicama postaje deo uspomene, a ne povod za raspravu. Uglavnom.

Flaša koja čeka goste
U gotovo svakoj našoj vitrini stoji jedna flaša koja se ne pije. Viljamovka, ona prava, koja čeka dovoljno važnog gosta, a dovoljno važan gost nikako da dođe. Neke od tih flaša verovatno su starije od ukućana. Sveća Kruška nastala je u čast tog strpljenja: zrela viljamovka i med, miris trenutka kada se vitrina konačno otvori. Razlika je samo u tome što ovu niko ne mora da čuva za goste. I domaćica je sasvim dovoljno važan povod.

Tišina posle ručka
Posle velikog božićnog ručka nastupi poseban mir. Neko je zadremao na trosedu, deca su nestala sa telefonima, a iz kuhinje se čuju samo kašike koje stružu poslednji zalogaj. Taj sat je možda najlepši u celom danu, jer od vas niko ništa ne očekuje. Krempita, topla i vanilasta, sveća je upravo za taj sat. Nije za žurku. Za tišinu, i za mamu koja je ceo dan stajala, a sad konačno sedi.

Kako se poklanja miris
Kada nekome poklonite sveću, ne poklanjate predmet. Poklanjate mu desetine večeri. Zato je važno i kako ta sveća stiže. Napišite par reči rukom, makar samo „za tvoje prvo zimsko veče”. A ako poklanjate nekome ko živi daleko, ili samo jedan sprat iznad vas, a niste svratili od prošle slave, izaberite miris koji ima veze sa vama dvoma. Pitu sa jabukama za onu koja je uvek dolazila na kolače. Krušku za onoga ko je godinama čuvao flašu. A ako ne stignete do Nove godine, ništa strašno. Kod nas praznici traju do Božića, pa ima vremena i za one koji uvek kasne.
Radmila i Arijana kažu da najlepši pokloni koje pamte nisu bili najskuplji. Bili su to oni iz kojih je, kad otvoriš kutiju, prvo izašao miris kuće, a tek onda sve ostalo.
Sveće pamte prvo veče
Za kraj, jedan savet iz njihove radionice. Kada prvi put upalite sojinu sveću, pustite je da gori dok se ne istopi ceo gornji sloj, sve do ivice. Sveće, kao i ljudi, pamte prvo veče. Ako ih ugasite prerano, ostatak života gore u uskom krugu i nikad se sasvim ne opuste. Ako im date vremena, svaki put će goreti široko i ravnomerno, do poslednjeg grama.
Možda je to, na kraju, i ceo smisao praznika. Dati nečemu vremena. Upaliti nešto i ne žuriti da ga ugasite. A ako se, dok gori neke decembarske ili januarske večeri, makar na trenutak setite nečije kuhinje, nečijeg glasa i nečijeg „sačekaj, vruće je”, onda je sveća uradila tačno ono zbog čega je napravljena.
Ručno livene sveće od sojinog voska i praznične poklon setove Dunavskog Plamena možete pogledati na dunavskiplamen.rs, a priče iz radionice pratiti na Instagramu @dunavskiplamen.












NAJPOPULARNIJI Komentari