Često čujemo da su se dvoje posvađali zbog sitnice, ali više ne pričaju. Povod je bila trivijalnost, on je njoj u afektu rekao nešto ružno i cap, ne žive više zajedno. Eto, zbog te jedne reči. Ili, razveli se zbog toga što je ona uporno stiskala pastu za zube od sredine, a ne od kraja. Ili, raskinuli jer je on nju samo na 10 minuta prevario nakon punih 10 godina vernosti. Ili, gadno se posvađali, zbog neke tamo greškom poslate poruke. Ili zbog jedne jedine blage ćuške, tj. sekunde grubosti nakon toliko zajedničkih projekata, sazidane kuće, podignute i iznegovane dece, 20 godina krcatih milionima trenutaka idile. Da li jedna žuta minuta može da poništi čitave decenije dobre zajednice ili je ona samo simptom nečega što je uvek tu prisutno i traje? Da li treba da vagamo po protoku vremena ili po težini učinka? Koliko svaki iznenadni učinak ima svoj kontekst, podtekst, širu priču i da li uopšte postoje slučajnosti i presedani ili su sve to samo znaci koji prirodno isplivavaju iz nečijeg karaktera i senzibiliteta? Ume li i pasivna agresija da izazove raspad odnosa, tiho, bez teških reči, svađa i ružnih postupaka?
Kolumnu piše: Ema Cvetković